Javna uprava ima priznatu važnost u Europskoj uniji. Obično se smatra četvrtim, nevidljivim stubom prava Europske unije. U prilog ovih tvrdnji svakako ide postojanje koncepta ''Europskog prostora javne uprave'' ( eng. European Administrative Space, EAS) koji je proteklih godina stekao značajnu pažnju [1].

Europski prostor javne uprave uključuje paket jedinstvenih standarda za djelovanje u okviru javne administracije kojima se određuje organizacija, djelatnost i funkcioniranje organa državne uprave.[2]

Zemlje koje se prijavljuju za prijem u Europsku uniju moraju voditi računa o ovim standardima pri izradi i razvoju svoje uprave. U zemljama članicama Europske unije ovi standardi su zajedno sa ustavnim principima obično ugrađeni ili preneseni preko paketa administrativnih zakona, kao što je Zakon o upravnom postupku, Zakon o upravnom sporu, Zakon o slobodi informiranja i Zakon o državnoj službi.

Europski prostor javne uprave ne zamjenjuje nacionalno upravno pravo, već nastaje kao supranacionalna nadstruktura sa kojom nacionalni sistemi upravnog prava treba da budu u skladu.[3] Stupanj u kojem zemlja kandidat prihvata principe javne uprave i pridržava se standarda EAP-a ukazuje na sposobnost njene nacionalne javne uprave da efikasno implementira acquis communitaire.(Pravna stečevina EU).

Posljednjih godina, snažna interakcija između prava Europske unije i nacionalnih upravnih prava zemalja članica, dovela je do promjena u nacionalnim upravnim sistemima i podstakla je proces njihove harmonizacije. Sukladno tradiciji, u europskim zemljama, kvalitetna državna uprava je garant pravne države jer obezbjeđuje zaštitu prava građana, mir i poredak, socijalnu i političku stabilnost društva. Stoga, stimuliranje modernizacije i rad na reformi javne uprave, kao preduvjet priključenja u EU, postaju prioritet.

Temeljno reformirana javna uprava i odgovarajuće upravno zakonodavstvo navode se kao prioriteti u razvoju potencijalnih zemalja članica Evropske Unije. Godine 1993. definirani su Kopenhaški kriteriji za pristupanje zemalja članica Centralne i Istočne Evrope Evropskoj Uniji. Prva grupa uvjeta ustanovljenih u Kopenhagenu su: postojanje institucija koje garantiraju demokratiju i vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina, druga grupa uslova vezana je za razvoj tržišne ekonomije i konkurenciju, a treća grupa uvjeta se odnosi na sposobnost prihvatanja obaveza koje proizilaze iz članstva Uniji, odnosno mogućnost primjene komunitarnog prava.

Na sastnaku Vijeća ministara Europske Unije u Madridu 1995. godine istaknuto je da integriranje zemalja Centralne i Istočne Europe zahtjeva prilagođavanje njihovih administrativnih sistema, kao i da nije dovoljno da europsko zakonodavstvo bude samo prenijeto na nacionalni nivo, već i da se efektivno primjenjuje u radu državne uprave i sudova. Novi kvalitet u ocjeni upravnih kapaciteta zemalja kandidata za članstvo Europskoj Uniji donose izvješće o progresu ovih zemalja, imajući u vidu da su rađeni na osnovu preciznih kriterijuma ocjene upravnih kapaciteta u okviru SIGMA[4] programa. Kriterijumi koje je SIGMA razvila, postali su osnovni standardi Europske Unije kojima se određuje kvalitet i efikasnost javne uprave u zemljama kandidatima.

Na Samitu Vijeća Europske Unije u Solunu, juna 2003. godine predstavljena je Agenda za Zapadni Balkan (The Thessaloniki Agenda for the Western Balkan-Moving towards European integration), koja ukazuje na obavezu poštivanja kriterija iz Kopenhagena i uspostavlja obaveze za zemlje ovog regiona da preduzmu konkretne reformske mjere u cilju razvoja upravnih kapaciteta i jačanja suradnje između zemalja. Jedan od zaključaka sa Samita je osnivanje Regionalne škole za visoko obrazovanje u vezi sa reformom javne uprave. Program naobrazbe i usavršavanja škole razvijat će se na osnovama najsavremenijih rezultata do kojih se dolazi u razvoju pojedinih disciplina u najpoznatijim institucijama naobrazbe koja u centru naučno istraživačkog i pedagoškog rada imaju organizaciju, funkcioniranje i procese javne uprave.